Dnevnik neba

objavljeno dana

Mart 2016. godine
Kadis

Ne znam da postoji fotoaparat koji može u svoj kadar da zarobi čitavo nebo.

Gdje god da sam putovao, ma na kom mjestu da sam se našao, uvijek je nada mnom bilo nebo, a ja ga nikada nisam uspjeo uhvatiti cijelog, pripitomiti ga ma kojim aparatom, pa i ruskim „СМЕНА СИМВОЛ“, koji mi je ostao od oca kao jedina uspomjena na njegovu pasiju za fotografijom, koja ga je, neki tvrde, i odvjela u smrt.

Od tih djelića koje sam kupio naokolo, nastao je Dnevnik neba, moja intimna i samo meni smislena zbirka isječaka iz tog neuhvatljivog prostranstva. Gdje god da sam išao, s kim god da sam se sretao, činilo mi se da sam uvijek u jednoj te istoj priči, ali kada god bih pogledao gore, vidjeo bih nebo, to uporno nebo koje me prati od mog rođenja, a znam da će biti tu i onog trenutka kada izdahnem, pa i mnogo, mnogo posle mene. Rijetko kada bih ga vidjeo u cjelini, uvijek su među nama antene ili kupole. Naći ga čistog i samog iziskuje previše truda, a meni nije do tog čistog neba, nego do mene pod njim, mene sa fotoaparatom u rukama, mene sitnog pred tim prostranstvom koje pozira.

 

 

 

Preporučujemo
Komentari